RANA INTERVENCIJA U DJETINJSTVU
Ulaganje u rani razvoj djece je ulaganje u budućnost zajednice koje se višestruko vraća. Na individualnoj razini, obitelji s nestrpljenjem iščekuju rođenje svog novog člana i zamišljaju stvaranje zajedničke, sretne budućnosti.
Međutim, nemaju sva djeca jednak početak. Neka djeca se rađaju sa zdravstvenim stanjima koja čine njihov razvoj neizvjesnim, kod neke djece će se tijekom prvih godina pokazati da ne slijede kalendar urednog razvoja, a neka su djeca rođena u okolnostima koje ne omogućavaju razvoj njihovih potencijala. Svi oni, kao i njihove obitelji, trebaju sustavnu stručnu skrb i podršku zajednice, kako bi se stvorio pozitivan učinak na razvojne ishode (obrazovni, socijalni, zdravstveni) budućih generacija.
„Rana intervencija u djetinjstvu definira se kao iskustvo i prilike koje djetetu s razvojnim teškoćama u ranoj i predškolskoj dobi pružaju roditelji i stručnjaci s ciljem unapređenja stjecanja i uporabe ponašanja koja oblikuju i utječu na djetetove interakcije s ljudima i objektima.“
Iako je svako dijete rođeno s jedinstvenom biologijom, ona ne određuje konačni ishod njegova razvoja. Načini odgoja i poticanja djeteta imaju značajan učinak na djetetov razvojni ishod. U šezdesetim godinama prošloga stoljeća počeli su se stvarati i provoditi različiti programi poticanja djece rane i predškolske dobi s razvojnim čimbenicima rizika (biomedicinskim i okolinskim) te otada počinje razvoj koncepta rane intervencije u djetinjstvu. Neprekidno se stvara novo znanje o ranom razvoju i čimbenicima koji utječu na njega, s obiljem dokaza o dugoročnoj isplativosti ulaganja u rani razvoj, a koncept rane intervencije u djetinjstvu se kontinuirano osuvremenjuje. Ujedno, socijalne i ekonomske promjene izmijenile su način podizanja djece pa tradicionalni način rada i podrške više nije usklađen s potrebama te je dokazana neophodnost integriranog djelovanja različitih sustava (zdravstvo, odgoj i obrazovanje, socijalna skrb).
Rana intervencija u djetinjstvu definira se kao iskustvo i prilike koje djetetu s razvojnim teškoćama u ranoj i predškolskoj dobi pružaju roditelji i stručnjaci s ciljem unapređenja stjecanja i uporabe ponašanja koja oblikuju i utječu na djetetove interakcije s ljudima i objektima (Dunst, 2007). Stjecanje razvojno primjerenog iskustva djetetu, koje pokazuje odstupanja ili kod kojeg postoji rizik da će ona nastati, ne mogu pružiti roditelji ukoliko nemaju podršku stručnjaka, jer ne raspolažu stručnim znanjima, a neizvjesnost i strah oko budućnosti i razvojnog ishoda blokiraju njihove intuitivne roditeljske sposobnosti. Roditelji često zapadaju u krizu jer ne znaju kako objasniti djetetovo ponašanje, kako prilagoditi njegu i odgojne postupke te što ih čeka u pogledu djetetovog školovanja i budućnosti. Opterećuje ih i neizvjesnost u pogledu terapijskih postupaka koji su djetetu potrebni te pitanje kakav će biti njihov učinak. Cijela obitelj ponekad trpi strah od moguće stigmatizacije i socijalne izolacije zbog djetetovih razvojnih teškoća. Zato u svom suvremenom obliku rana intervencija obuhvaća i dijete i obitelj.
Različite razvojne teškoće i rizici donose sa sobom različite prepreke za učenje i razvoj sposobnosti (npr. motorička, senzorička, intelektualna ograničenja, teškoće pažnje, komunikacijske teškoće). Pravovremenom i sveobuhvatnom dijagnostikom s ciljem utvrđivanja djetetovog razvojnog profila i zdravstvenog stanja stvaraju se uvjeti u kojima stručnjaci mogu primjenjivati specifične strategije poticanja te osnažiti roditelje i prirodnu okolinu da ih uvedu u svakodnevni život djeteta. Zbog toga rana intervencija u djetinjstvu traži sustav koji sadržava veći broj sastavnica.
Na porast društvene važnosti rane intervencije utječe i činjenica da se populacija djece koja su rizična za nastanak razvojnih problema kontinuirano povećava. Prema američkim podacima, razvojne teškoće različitog stupnja ima 17 % djece. Tehnološki napredak u medicini te napredak perinatalne skrbi omogućuje preživljavanje velikog broja perinatalno ugrožene djece, osobito djece s vrlo niskom porođajnom težinom, ali s upitnim neurorazvojnim ishodom. Siromaštvo, ratovi i migracije također povećavaju broj djece u razvojnom riziku. Rizik nastanka razvojnog poremećaja se povećava u slučaju udruženo prisutnih nepovoljnih zdravstvenih i socijalnih čimbenika.
Djeca s razvojnim rizicima i odstupanjima, kao i njihove obitelji, izuzetno su različiti, njihovi su problemi u pravilu složeni te trebaju usluge većeg broja stručnjaka koji djeluju u različitim sektorima (obrazovanje, zdravlje, socijalna skrb, nevladin sektor). Stoga stručnjaci koji rade u sustavu rane intervencije uz dobro poznavanje matične discipline moraju raspolagati i dopunskim znanjima i vještinama te međusobno surađivati, kako bi podrška i djetetu i obitelji bila cjelovita i maksimalno učinkovita..
Sustav rane intervencije u djetinjstvu u Republici Hrvatskoj još nije uspostavljen, iako postoje brojne inicijative i pružatelji usluga u zdravstvenom, obrazovnom, socijalnom, nevladinom i privatnom sektoru te kao najzahtjevniji zadatak za budućnost preostaje povezivanje i osnaživanje postojećih karika u cjelovit sustav.
Nacionalni sustav rane intervencije u djetinjstvu je međusektorski, interdisciplinarni, integrirani i koordinirani sustav individualiziranih i djelotvornih usluga koje se pružaju kada dijete ima razvojne teškoće ili razvojni rizik, u ranoj i predškolskoj dobi (0-7 godina). Usmjeren je na dijete i prirodnu okolinu s ciljem unapređenja djetetovog razvoja i društvene uključenosti djeteta i obitelji..
Projekt sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.
Stajališta izražena u ovoj publikaciji isključiva su odgovornost HURID-a i ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.
